I’ve always believed that fiction is the best way to tell the truth.
It’s the reason why I largely confront myself in stories. These days however, I’ve sensed a renewed longing for non-fiction. To diarise life without a narrative. Without a plot.
The moment deserves it; I am trying to make sense of my place in this space.
Let me tell you more.
Arctic terns hold the record for the longest return migration of any animal species on Earth. They breed in the Arctic during the northern summer and then migrate all the way to Antarctica for the southern summer. After spending the southern summer in Antarctica, they embark on a reverse migration back to the Arctic, covering a round-trip distance of over 30,000 kilometers each year.
Reverse migration in people, also known as return migration, refers to the phenomenon where individuals or groups return to their place of origin after having migrated to another country for a period of time.
REPATRIATION
RE-EMIGRATION
HOMECOMING
RESETTLEMENT
BACK MIGRATION
REINTEGRATION
REVERSE DIASPORA
RETURNEE MOVEMENT
HOMEWARD BOUND JOURNEY
NOSTOS
Like a bird, I returned back to my species.
It took twenty-one hours and forty minutes covering a distance of 15,538km.
The term “topophilia” refers to a deep love or affection for specific places. It was coined by the geographer Yi-Fu Tuan in his book Topophilia: A Study of Environmental Perception, Attitudes, and Values, first published in 1974.
The most celebrated aspect of Odysseus’ story is his long-awaited nostos, occurring a decade after the end of the Trojan War.
It took me thirty years to return. No one waited for me at the airport.
‘For this son of mine was dead and is alive again; he was lost and is found.’ Luke 15:24
The homeward bound journey happened on July 24th, 2021. I left Melbourne, Australia, my adopted home for Sarajevo, Bosnia & Herzegovina, the country I was exiled from during the Bosnian War of the 90s.
After an eventful day, Leopold Bloom returned home to his wife, Molly Bloom, on the evening of June 16th, 1904.
Did the pandemic make us think more radically about life? To leave Australia, my partner Stanislava and I had to get special permission from the Federal Police and give up our diplomatic rights.
I’ve been of inferior race from all eternity, wrote Arthur Rimbaud.
Why do I understand him so well?
We shall not cease from exploration, wrote T.S. Eliot in the poem, Little Gidding. The end of all our exploring will be to arrive where we started, and know the place for the first time.
There’s more to this.
Transcendental homelessness is a term coined by literary theorist and philosopher, György Lukács in this 1916 study, Theory of the Novel. It refers to the longing of a place in which the human soul once belonged.
Everyone, Lukács argued, has a sense that they once belonged somewhere, yet this place has been lost, giving people purpose to try and find that lost part of their lives.
And the struggle, he argues, ensues when this urge cannot be fulfilled.
Lukács motive for writing this study was a response to the outbreak of the First World War. He writes, in the prologue to the 1962 edition, that it was written in a mood of permanent despair over the state of the world.
And here I am, similarly, in a mood of permanent despair for the state of the world. The world again, is unceasingly violent but at least I am no longer transcendently homeless.
Right?
Did Yi-Fu Tuan read György Lukács?
The soul yearns for matter. It is a materialist.
The Romans, they had trouble pronouncing Odysseus’ name. They changed it to Ulysses.
Isn’t home, safe and away, dangerous?
The Immigrant Syndrome is known as the Ulysses Syndrome. It describes a psychological condition that is characterised by symptoms of depression, anxiety, and post-traumatic stress disorder (PTSD) experienced by individuals who have migrated or undergone forced displacement, particularly due to war, conflict, or persecution.
ILL-DEFINED MALAISE
MIGRATORY GRIEF
SENSE OF “WITHOUT”
MIGRATORY MOURNINGS
LOST SENSE OF BELONGING
CHRONIC TRAUMA
When we boarded the plane for Sarajevo, we were heading to an apartment we had bought but never seen in person. We purchased it from a ninety-nine-year-old woman. Upon arriving at the building’s entrance, her death notice greeted us like an event poster on the door—a poetic coincidence, we thought. As we were taking off for our new life, she was being laid to rest peacefully forever.
My permanent facial expression is a smile. But here, I have noticed, my people are suspicious of happiness.
What else have I noticed?
The apartment needed to bury its past before accepting a new future.
Across the street, on the boulevard of Mak Dizdar, stands the Academy of Fine Arts, housed in a building with a stunning green dome. Originally constructed in 1899 as an Evangelist church, it was designed by the city’s architect Karlo Paržik in a Romanesque-Byzantine style.
I often think of prayer when I look at its green dome. I think of ascension and kneeling. Of the people who once hoped to be closer to God in this space. It makes me wonder, if the art students think of this too. Doesn’t art require praying? Isn’t art spiritual ascension? They are lucky to contemplate their ambitions in a house of God. To think of noble practices in a shell once reserved solely for spiritual belief.
Sometimes I forget where this city sits on the world map. It’s the valley’s fault; it suffocates our mental understanding of geography. Cowers us into its shell, like a creature, and we lose ourselves in its armour. In its sheathing.
Every day I see physical layers of history; crusts of the past, scabs of the present. They are the architectural remnants of this city.
The more I look around the more I recognise my need to be here.
The trams that drive the six currently operating routes of Sarajevo, serving the east-west link from Baščaršija (the city centre district) to the suburb of Ilidža, are a fleet from the Czech Republic, transported in the 70s and 80s, and another set of trams that were donated by the city of Amsterdam in 2008.
The other day, on a walk, I saw a drunk man, sitting on a curb, directing traffic at an intersection. A woman, near the Otoka Market, selling silver beet from a red suitcase. And in the Kemal Monteno Park, a scene of contradiction and irony: a woman pedaling at an exercise bike with a cigarette casually dangling from her mouth.
In winter, every time I look out of my window, it looks like we live in both a city and an alpine village; the houses all the way up to Mount Trebević glint with white roofs. The trees at the top look like they’ve been dusted with icing sugar.
Meša Selimović said history whispers through the streets of Sarajevo.
Derviš Sušić said that every corner hides a secret. Abdulah Sidran wrote that Sarajevo is a city of poets and dreamers, and Miljenko Jergović said every shadow hides a memory.
I have learnt… Sarajevo will always surprise you.
This is an impossible country, said Milorad Dodik.
In Japan, the concept of yutori refers to the idea of living with spaciousness. It’s like leaving early enough to get somewhere, so when you get there, you have time to look around.
Let me look around.
I see a crow eating a Kinder Bueno.
To understand one’s position and where we are grounded. Is this what is means to have a sense of space? Or a sense of home?
Salmon have a homing instinct that guides them back to the exact streams or rivers where they were born. They use a combination of magnetic cues, olfactory memory, and celestial navigation to navigate over vast distances during their return migration.
Stranac, some people call me. But the land doesn’t judge me.
I am home. Back home. The place my adopted home often told me to go back to.
Stanislava, sitting down with a coffee and a cigarette at our new local cafe said, Ennis, we’re no longer wogs. Now, we’re just Europeans.
This place is everything I am—but not everything I will be.
A person coming into the West from another country is a “migrant.” But a person leaving the West to another country gets to be an “expat.”
In Australian English, “wog” is a racial slur used to refer to people from the Mediterranean region such as Southern and Eastern Europeans.
Home is four-letter word of immense and imminent consequence.
Was Dante’s journey through the afterlife longer than the migratory journey of the Arctic terns?
“Migration” denotes any long-term movement; “emigration” is the act of leaving a place; and “immigration” refers to arrival, writes Dohra Ahmad in the Penguin Book of Migration Literature.
Once salmon reach their spawning grounds back home, they dig nests in gravel beds and lay their eggs. Then they die.
How has Europe shaped my idea of my adopted home? People smile, they speak of distance. But their body language tells me they don’t care about Australia.
Doctors initially approached nostalgia by thinking about it as a disease.
The nihilist in me speaks often these days. Today, he is saying, rather loudly, we don’t want to be defined! We don’t want to be defined!
Jože Plečnik’s house was intentionally designed to discourage human interaction. A private and solitary individual, he lived an ascetic life and prioritised his work over everything, even his personal comfort. The upstairs bedroom where he worked was designed to be uncomfortable, short and modest, it was too small for his large physique, forcing him to get up and work rather than sleep.
Leïla Slimani says writing is a battle for immobility, for concentration.
In an interview of a visual artist, a person I know, from Melbourne, who now lives in Berlin, he was asked what his ideal work place was. He described a studio in nature surrounded by mountains and water, set aside from the house he would live in with his wife and kids. He imagined one side of the house with floor-to-ceiling windows with a view, he said, where you can watch the slow passage of time unfold. He imagined lots of concrete, wood and glass, even a workshop with tools and said this would be his home. I read this interview and I thought of Henry David Thoreau, and how he, on July 4, 1845 settled in a forest on the shore of Walden Pond, in Concord, Massachusetts, and built himself a tiny cabin and spent two years, two months and two days there to escape the world. Home is a permanent question mark.
My people descended from the marshes of Ukraine—the country Stanislava is from.
Thoreau wasn’t isolated in remote wilderness. His cabin at Walden Pond was close to the town of Concord. And he had neighbours.
I used to write on the streets of Melbourne. Not at a cafe, but on the street, in the middle of rush hour as swarms of people hurried past me on their way to train stations. I’d walk and write, shoulders bumping against me. Sometimes I’d stand, lean against light posts or bus stop shelters, pretend to wait for a tram, or a friend, but I’d be furiously writing down my thoughts, my aspirations.
TO WRITE OR NOT TO WRITE “AN ETHNIC STORY?”
That used to be my predicament.
Sometimes it only takes a small gesture of kindness to really change how you feel about a place.
It’s true.
At the fruit and veggie market in Ciglane, an elderly lady gifts me an apple every time I buy a bag of spinach.
Where does the mind dwell these days? Happily, on the lands of my genetic line.
And I write at home.
Hemingway wrote standing up.
Maya Angelou rented hotel rooms in every city she lived in to write. She never allowed the hotel staff to change the bed, because she never slept there. She would arrive at six-thirty and stay until twelve-thirty or onethirty in the afternoon, and then go home and look at the work again around five, then go back to work the next morning.
Why do I care about my place in this space when I’ve always loved nonplaces?
Like the office, where I/people sacrifice my/their personal identities and autonomy in service of corporate goals.
Like offices, hotel rooms are non-places, characterised by their transitory nature.
Maybe.
There’s always a maybe in the absence of absolutes.
This is not one of them.
I don’t call my adopted homeland, Australia, home anymore, but the language it gave me—that is its legacy. It bestowed upon me, a great belonging. English is my rightful place; the space from where I navigate my humaneness.
Perhaps home is not a place, but an irrevocable condition, wrote James Baldwin.
That is my circumstance.
In language, I find all that I lost in life.
Published January 7, 2025
© Ennis Cehic 2024
Od nekdaj sem prepričan, da je leposlovje najboljši način, kako povedati resnico. Prav zato se s sabo pretežno soočam v zgodbah. Zadnje čase pa sem začutil vnovično hrepenenje po neleposlovju. Da bi življenje popisal brez pripovedi. Brez zgodbe.
Ta trenutek si to zasluži; osmisliti se skušam v tem prostoru.
Naj vam povem malo več.
Polarna čigra je nosilka rekorda najdaljše selitvene poti med vsemi živalskimi vrstami na Zemlji. Razmnožujejo se v Arktiki med severnim poletjem, za južno poletje pa se nato selijo vse do Antarktike. Potem ko južno poletje preživijo na Antarktiki, se podajo na povratno selitev na Arktiko, pri čemer v obe smeri vsako leto premagajo skupno razdaljo 30.000 kilometrov.
Povratna selitev pri ljudeh, znana tudi kot povratna migracija, označuje pojav, pri katerem se posamezniki ali skupine vrnejo na kraj izvora, potem ko so se za nekaj časa odselili v neko drugo deželo.
REPATRIACIJA
VRNITEV V DOMOVINO
REEMIGRACIJA
PRIHOD DOMOV
PONOVNA NASELITEV
POVRATNA MIGRACIJA
REINTEGRACIJA
VZVRATNA DIASPORA
POVRATNIŠTVO
POT DOMOV
NOSTOS
Kot ptica sem se vrnil k svoji vrsti.
Trajalo je enaindvajset ur in štirideset minut ter premagalo razdaljo 15.538 kilometrov.
Izraz »topofilija« označuje globoko ljubezen oziroma naklonjenost, ki jo čutimo do določenih krajev. Skoval ga je geograf Yi-Fu Tuan v svoji knjigi Topofilija: študija zaznave, stališč in vrednot okolja, prvič izdani leta 1974.
Najbolj proslavljeni vidik Odisejeve zgodbe je njegova težko pričakovana vrnitev domov (nostos) desetletje po trojanski vojni.
Pri meni je trajalo trideset let, da sem se vrnil. Nihče me ni čakal na letališču.
»Ta moj sin je bil namreč mrtev in je oživel; bil je izgubljen in je najden.« (Luka 15,24)
Do potovanja domov je prišlo 24. julija 2021. Odšel sem iz avstralskega Melbourna, svojega posvojenega doma, v Sarajevo, v Bosno in Hercegovino, državo, iz katere sem bil izseljen med bosansko vojno v devetdesetih letih.
Po pestrem dnevu se je Leopold Bloom 16. junija 1904 zvečer vrnil domov k svoji ženi Molly Bloom.
Ali nas je pandemija privedla do tega, da o svojem življenju razmišljamo bolj skrajno? Da sva lahko zapustila Avstralijo, sva morala s partnerko Stanislavo od Zvezne policije pridobiti posebno dovoljenje in se odpovedati svojim diplomatskim pravicam.
Že celo večnost sem manjvredna vrsta, je zapisal Arthur Rimbaud.
Zakaj ga tako dobro razumem?
Ne bomo odnehali raziskovati, je zapisal T. S. Eliot v pesmi »Little Gidding«. Konec vsega našega raziskovanja bo, ko bomo prišli tja, kjer smo začeli, in kraj spoznali prvič.
Je pa še nekaj.
Transcendentalna brezdomnost je izraz, ki ga je skoval literarni teoretik in filozof György Lukács v svoji razpravi Teorija romana iz leta 1916. Označuje hrepenenje po kraju, ki mu je človeška duša nekoč pripadala. Lukács je menil, da ima vsakdo občutek, da je nekoč nekam pripadal, a je ta kraj izgubil, s čimer mu je podeljen namen, da ta izgubljeni del svojega življenja skuša najti.
Trdi pa tudi, da nastopijo muke, kadar te nuje ni mogoče izpolniti.
Lukácsev motiv pri pisanju te razprave je bil, da se odzove na izbruh prve svetovne vojne. V predgovoru k izdaji iz leta 1962 zapiše, da je bila razprava napisana v razpoloženju stalnega brezupa spričo stanja sveta.
In tudi sam sem v tem, prav tako v razpoloženju stalnega brezupa spričo stanja sveta. Svet je znova nezadržno nasilen, a vsaj nisem več transcendentalno brezdomen.
Je tako?
Je Yi-Fu Tuan bral Györgyja Lukácsa?
Duša koprni po materialnem. Materialistka je.
Rimljani so s težavo izgovarjali Odisejevo ime. Spremenili so ga v Uliksesa.
Ali ni varen in oddaljen dom nevaren?
Sindrom imigranta je znan kot Odisejev sindrom. Opisuje duševno stanje, za katero so značilni simptomi depresije, tesnobnosti in posttravmatske stresne motnje (PTSM), ki jih doživljajo posamezniki, ki so se preselili ali bili premeščeni na silo, zlasti zaradi vojne, konflikta ali preganjanja.
NEDOLOČNO NELAGODJE
SELITVENA ŽALOST
OBČUTEK ODVEZETOSTI
SELITVENO ŽALOVANJE
IZGUBLJENI OBČUTEK PRIPADNOSTI
KRONIČNA TRAVMA
Ko sva se vkrcala na letalo za Sarajevo, sva šla na pot proti stanovanju, ki sva ga kupila, a nikoli videla v živo. Kupila sva ga od neke devetdesetletnice. Ob prihodu pred vhod stavbe naju je na vratih kot plakat za kak dogodek pričakala njena osmrtnica – poetično naključje, sva pomislila. Ko sva midva začenjala novo življenje, so njo položili k večnemu počitku.
Moj stalni izraz na obrazu je nasmeh. Tam pa sem opazil, da je moja raja nezaupljiva do sreče.
Kaj sem še opazil?
Stanovanje je moralo pokopati svojo preteklost, da bi sprejelo novo prihodnost.
Čez cesto, na bulvarju Maka Dizdarja, stoji Akademija likovnih umetnosti v zgradbi z osupljivo zeleno kupolo. Prvotno je bila leta 1899 zasnovana kot evangeličanska cerkev, ki jo je zasnoval mestni arhitekt Karel Pařík v romansko-bizantinskem slogu.
Ko se ozrem proti njeni zeleni kupoli, pogosto pomislim na molitev. Pomislim na vnebohod in klečanje. Sprašujem se, ali na to pomislijo tudi študenti umetnosti. Ali umetnost ne terja molitve? Ali umetnost ni duhovni vnebohod? Srečo imajo, da o svojih hotenjih premišljujejo v Božji hiši. Da o plemenitih dejanjih razmišljajo v lupini, ki je bila nekoč namenjena izključno verovanju.
Včasih pozabim, kje to mesto leži na svetovnem zemljevidu. To gre pripisati dolini; zaduši naše doumevanje zemljepisa. Pritaji nas v svojo lupino, kot kakšno bitje, da se izgubimo v njenem oklepu. Njenem ovoju.
Vsak dan vidim fizične plasti zgodovine; skorje preteklosti, kraste sedanjosti. Arhitekturne ostaline tega mesta.
Tramvaji, ki vozijo po šesterici trenutno dejavnih sarajevskih prog in služijo vzhodno-zahodni povezavi iz Baščaršije (okrožja mestnega središča) do predmestja Ilidža, so vozni park, ki so ga v sedemdesetih in osemdesetih letih prepeljali s Češkoslovaške, in še nekaj tramvajev, ki jih je Sarajevu leta 2008 podarilo mesto Amsterdam.
Zadnjič sem na sprehodu na nekem križišču videl pijanega moškega, ki je sedel na robniku in usmerjal promet. Žensko, ki je v bližini tržnice v četrti Otoka iz rdečega kovčka prodajala blitvo. V Parku Kemala Montena pa prizor protislovja in ironije: žensko, ki poganja stacionarno kolo, iz ust pa ji ležerno binglja cigareta.
Vsakič ko se pozimi ozrem skozi okno, dobim vtis, kot da živimo hkrati v mestu in v alpski vasici; vse do Trebevića hiše, ki se jim svetlikajo bele strehe. Drevesa na vrhu pa, kot bi jih potrosili s sladkorjem v prahu.
Meša Selimović je rekel, da po sarajevskih ulicah šepeta zgodovina. Derviš Sušić je rekel, da je za vsakim vogalom kakšna skrivnost. Abdulah Sidran je zapisal, da je Sarajevo mesto pesnikov in sanjačev, Miljenko Jergović pa, da vsaka senca skriva spomin.
Naučil sem se … Sarajevo te bo vedno presenečalo.
To je nemogoča država, je rekel Milorad Dodik.
Na Japonskem koncept jutori označuje predstavo življenja s prostranostjo. Je kot zgodnji odhod, da bi nekam šli, in ko prispemo, imamo še čas, da se razgledamo.
Naj se razgledam.
Vidim vrano, ki zoba kinder bueno.
Razumeti položaj nekoga in kje je njegova podlaga. Mar to pomeni imeti občutek prostora? Ali občutek doma?
Lososi premorejo nagon vračanja domov, ki jih vodi k istim vodam oziroma rekam, kjer so se rodili. Uporabljajo kombinacijo magnetnih iztočnic, vohalnega spomina in ravnanja po zvezdah, da med svojo povratno selitvijo držijo smer preko širnih daljav.
Stranac, mi pravijo nekateri. Ampak dežela me ne obsoja.
Doma sem. Spet doma. Nekje, kamor mi je moj posvojeni dom pogosto rekel, naj se vrnem.
Stanislava mi je ob kavi in cigareti v naši novi lokalni kavarni rekla: Ennis, nisva več pritepenca. Zdaj sva samo Evropejca.
Ta kraj je vse, kar sem – ne pa tudi vse, kar bom.
Človek, ki pride na Zahod iz druge države, je »migrant«. Ta, ki odide z Zahoda, pa je »zdomec«.
V avstralski angleščini je wog (»pritepenec«) rasna zmerljivka za ljudi z območja Sredozemlja, na primer za južne in vzhodne Evropejce.
Dom je tričrkovna beseda z neznanskimi, neizogibnimi posledicami.
Je bilo Dantejevo popotovanje po onostranstvu daljše od selitvene poti polarnih čiger?
»Migracija« označuje vsakršno dolgoročnejšo selitev; »emigracija« je zapustitev nekega kraja; »imigracija« pa označuje prihod, zapiše Dohra Ahmad v The Penguin Book of Migration Literature (2019).
Ko lososi prispejo do svojih domačih drstišč, v prodnato dno izkopljejo gnezda in vanja izležejo jajčeca. Nato umrejo.
Kako je Evropa oblikovala mojo predstavo posvojenega doma? Ljudje se nasmehnejo, govorijo o razdalji. Govorica njihovega telesa pa mi pravi, da jim za Avstralijo ni mar.
Zdravniki so k nostalgiji sprva pristopali kot k bolezni.
Zadnje čase pogosto spregovori nihilist v meni. Danes pravi, precej glasno, da ne želimo biti opredeljeni! Ne želimo biti opredeljeni!
Hiša Jožeta Plečnika je bila namerno zasnovana tako, da ni spodbujala medčloveških stikov. Kot vase umaknjen in samotarski posameznik je živel asketsko in dajal delu prednost pred vsem drugim, tudi pred osebnim udobjem. Zgornja spalnica, v kateri je delal, je bila oblikovana neudobno, postelja je bila kratka in skromna, premajhna za njegovo zajetno postavo, zato ga je silila k temu, da je vstal in delal, in ne spal.
Leïla Slimani pravi, da je pisanje boj za negibnost, zbranost.
V nekem intervjuju so vizualnega umetnika, človeka, ki ga poznam iz Melbourna in zdaj živi v Berlinu, vprašali, kakšno bi bilo njegovo idealno delovno okolje. Opisal je atelje v naravi, ki ga obkrožajo gore in vode, ločen od hiše, v kateri bi prebival z ženo in otroki. Zamišljal si je, da bi eno stranico hiše od tal do stropa tvorila okna, od koder bi, kot se je izrazil, lahko opazoval počasno minevanje časa. Zamišljal si je veliko betona, lesa in stekla, celo delavnico z orodjem, in rekel, da bi bil to njegov dom. Prebral sem ta intervju in se spomnil Henryja Davida Thoreauja, ki se je 4. julija 1845 naselil v gozdu na bregovih ribnika Walden Pond v Concordu (Massachusetts) in si izdelal majhno kolibo, v kateri je preživel dve leti, dva meseca in dva dneva, da je pobegnil od sveta.
Dom je nenehen vprašaj.
Moje ljudstvo izvira iz barij Ukrajine – države, od koder je Stanislava.
Thoreau ni bil izoliran nekje v daljni divjini. Njegova koliba je bila blizu mesteca Concord. Imel pa je tudi sosede.
Svojčas sem pisal na melbournskih ulicah. Ne v kakšni kavarni, ampak na ulici, sredi prometne konice, ko so mimo mene trume ljudi hitele na vlak. Hodil sem in pisal, medtem ko so vame butali komolci. Včasih sem stal, sloneč ob drogovih uličnih svetilk ali ob avtobusnih postajališčih, in se delal, da čakam na tramvaj ali prijatelja, hkrati pa si mrzlično zapisoval svoje misli, svoja hotenja.
NAPISATI »ETNIČNO ZGODBO« ALI NE? To je bila nekdaj moja zagata.
Včasih je potrebna samo drobna prijaznost, da se tvoji občutki do nekega kraja spremenijo.
Res je.
Na sadni in zelenjavni tržnici v Ciglanah mi starejša branjevka vedno, kadar kupim vrečko špinače, podari jabolko.
Kje se misli mudijo dandanes? Srečno na tleh mojih korenin.
Zdaj pišem doma.
Hemingway je pisal stoje.
Maya Angelou je v vsakem mestu, v katerem je živela, najemala hotelske sobe, da je v njih pisala. Nikoli ni dovolila, da bi ji hotelsko osebje preobleklo posteljnino, saj tam nikoli ni spala. Prišla je ob pol sedmih zjutraj in ostala do pol enih ali pol dveh popoldne, nato šla domov, okrog petih pogledala, kaj je napisala, naslednje jutro pa se spet vrnila k delu.
Zakaj mi je mar za moj prostor v tem vesolju, ko pa imam od nekdaj rad neprostore? Na primer pisarno, kjer žrtvujem(o) svojo osebno istovetnost in avtonomijo v službi skupnih ciljev.
Kot pisarne so tudi hotelske sobe nekraji, ki jih zaznamuje njihov prehodni značaj.
Mogoče.
V odsotnosti absolutov je vedno prisoten mogoče.
To ni eden od njih.
Svoje posvojene domovine Avstralije ne imenujem več dom, razen jezika, ki mi ga je dala – to je njena zapuščina. Podelila mi je veliko pripadnost. Angleščina je moj zakoniti kraj; prostor, od koder usmerjam svojo človeškost.
Mogoče dom ni kraj, ampak nepreklicno stanje, je zapisal James Baldwin.
To je moja okoliščina.
V jeziku najdem vse, kar sem v življenju izgubil.
Published January 7, 2025
© Specimen
Oduvijek sam smatrao da je fikcija najbolji način da se kaže istina.
To je razlog zašto se suočavam sam sa sobom u pričama. Ali ovih sam se ovih dana, ponovo zaželio nefikcije. Zapisati životni dnevnik bez narativa. Bez zapleta.
Ovaj trenutak to zaslužuje; pokušavam shvatiti gdje mi je mjesto u ovom prostoru.
Evo pojasnit ću.
Arktičke čigre drže rekord za najdužu povratničku migraciju među svim životinjskim vrstama na Zemlji. Razmnožavaju se na Arktiku tokom ljeta na sjevernoj hemisferi, a zatim migriraju sve do Antarktike i stižu u ljeto na južnoj. Nakon što provedu južno ljeto na Antarktici, kreću u obrnutu migraciju nazad na Arktik, prelazeći svake godine ukupnu udaljenost od preko 30.000 kilometara.
Obrnuta migracija ljudi, također poznata kao povratnička migracija, odnosi se na pojavu pri kojoj se pojedinci ili grupe vraćaju u svoj rodni kraj nakon što su na određeno vrijeme emigrirali u drugu zemlju.
REPATRIJACIJA
RE-EMIGRACIJA
POVRATAK KUĆI
SEOBA
MIGRACIJA NAZAD
REINTEGRACIJA
OBRNUTA DIJASPORA
POVRATNIČKA MIGRACIJA
POVRATAK KUĆI
NOSTOS
Poput ptice sam se vratio svojoj vrsti.
Put od 15.538 km trajao je dvadeset jedan sat i četrdeset minuta.
Izraz „topofilija“ odnosi se na duboku ljubav ili privrženost određenim mjestima. Osmislio ga je geograf Yi-Fu Tuan u svojoj knjizi Topofilija: Studija o percipiranju okoline, stavovima i vrijednostima, prvi put objavljenoj 1974. godine.
Najpoznatiji aspekt Odisejeve priče je njegov dugo očekivani nostos, koji se događa deceniju nakon završetka Trojanskog rata.
Meni je trebalo trideset godina da se vratim. Na aerodromu me niko nije dočekao.
„Jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!“ Luka 15:24
Povratak kući se odigrao 24. jula 2021. godine. Napustio sam Melbourne u Australiji, svoj usvojeni dom i došao u Sarajevo u Bosni i Hercegovini, u zemlju iz koje sam prognan tokom rata u Bosni devedesetih.
Leopold Bloom se nakon burnog dana vratio kući svojoj ženi, Molly Bloom, uveče 16. jula 1904. godine.
Je li nas pandemija natjerala na radikalnije razmišljanje o životu? Da bismo napustili Australiju, moja partnerica Stanislava i ja morali smo dobiti posebno dopuštenje Savezne policije i odreći se svojih diplomatskih prava.
Od pamtivijeka sam pripadao inferiornoj rasi, napisao je Arthur Rimbaud.
Zašto ga tako dobro razumijem?
Nećemo prestati da istražujemo, napisao je T.S. Eliot u pjesmi „Little Gidding“. Našem istraživanju će doći kraj kad stignemo tamo odakle smo krenuli i po prvi put spoznali to mjesto.
Ima još toga.
Transcendentalno beskućništvo pojam je koji je skovao književni teoretičar i filozof György Lukács u ovoj studiji Teorija romana iz 1916. godine. Odnosi se na čežnju za mjestom kojem je nekad pripadala ljudska duša. Svako, ustvrdio je Lukács, ima osjećaj da je nekoć negdje pripadao, međutim, to je mjesto izgubljeno, ali daje ljudima svrhu u pokušajima da pronađu taj izgubljeni dio svojih života.
A muka, tvrdi on, nastaje kada se taj poriv ne može ispuniti.
Lukácsov motiv za pisanje ove studije bio je odgovor na izbijanje Prvog svjetskog rata. On u prologu izdanja iz 1962. piše da je napisana u stanju permanentnog očaja nad stanjem u svijetu.
A evo sad sam i ja, slično kao on, u stanju permanentnog očaja zbog stanja u svijetu. Svijet je opet konstantno nasilan, ali barem ja nisam više transcendentalni beskućnik.
Je li tako?
Je li Yi-Fu Tuan čitao Györgyja Lukácsa?
Duša čezne za materijom. To je materijalist.
Rimljani su imali problema s izgovorom Odisejevog imena. Preimenovali su ga u Uliks.
Nije li dom, siguran i dalek, opasan?
Imigrantski sindrom poznat je kao Odisejev sindrom. Opisuje duševno stanje koje karakterišu simptomi depresije, anksioznosti i posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) koje doživljavaju pojedinci koji su migrirali ili bili podvrgnuti prisilnom raseljavanju, osobito zbog rata, sukoba ili progona.
NEDEFINISANA SLABOST
MIGRACIJSKA TUGA
OSJEĆAJ “NEMANJA”
MIGRACIJSKA ŽALOST
IZGUBLJEN OSJEĆAJ PRIPADANJA
HRONIČNA TRAUMA
Kad smo se ukrcali na avion za Sarajevo, zaputili smo se prema stanu koji smo kupili, a nikad nismo vidjeli uživo. Kupili smo ga od devedesetdevetogodišnje žene. Kad smo stigli ispred ulaza u zgradu, njena nas je čitulja dočekala na vratima poput plakata koji najavljuje neki događaj – poetična slučajnost, pomislili smo. Dok smo mi kretali u novi život, ona je položena na vječni počinak.
Meni je osmijeh stalno na licu. Ali sam primijetio da je ovdje moj narod sumnjičav prema sreći.
Šta sam još primijetio?
Stan je morao pokopati svoju prošlost prije nego što prihvati novu budućnost.
S druge strane ulice, na obali Maka Dizdara, nalazi se Akademija likovnih umjetnosti smještena u zgradi sa zapanjujućom zelenom kupolom. Izvorno je sagrađena 1899. godine kao evangelistička crkva, projektovao ju je gradski arhitekt Karlo Paržik u romaničko-bizantskom stilu.
Često pomislim na molitvu kad pogledam njenu zelenu kupolu. Na pamet mi padaju uzdizanje i klečanje. Ljudi koji su se nekad na tom mjestu nadali da će biti bliže Bogu. Pitam se razmišljaju li o tome i studenti akademije. Zar umjetnost ne zahtijeva molitvu? Nije li umjetnost duhovno uzdizanje? Pravi su sretnici što kontempliraju o svojim ambicijama u kući Božjoj. Što razmišljaju o plemenitim praksama pod ljušturom nekoć rezervisanom isključivo za duhovna vjerovanja.
Ponekad zaboravim gdje se na karti svijeta nalazi ovaj grad. Kriva je ova dolina; guši našu mentalnu sposobnost za poimanjem geografije. Poput nekog stvora nas gura u svoju ljušturu pa se gubimo u njenom oklopu. U njenom omotaču.
Svakog dan gledam fizičke slojeve historije; ožiljke prošlosti, kraste sadašnjosti. Oni su arhitektonski ostaci ovoga grada.
Što se više osvrćem oko sebe, to sve više uviđam potrebu da budem ovdje.
Tramvaji koji voze na šest trenutno operativnih linija u Sarajevu, opslužujući vezu istok–zapad, od Baščaršije (gradskog središta) do predgrađa Ilidže, vozni su park iz Češke Republike, dopremljen sedamdesetih i osamdesetih godina, i još jedan set tramvaja koje je 2008. godine donirao grad Amsterdam.
Neki dan, dok sam šetao, ugledao sam nekog pijanca kako sjedi na trotoaru i usmjerava saobraćaj na raskrsnici. Ženu, kod pijace Otoka, kako prodaje blitvu iz crvenog kofera. A u parku Kemala Montena, prizor kontradikcije i ironije: žena s cigaretom koja joj ležerno visi iz usta okreće pedale na stacionarnom biciklu.
Svaki put kad zimi pogledam kroz prozor, učini mi se da živimo i u gradu i u planinskom selu; na kućama sve do Trebevića svjetlucaju bijeli krovovi. Vrhovi drveća izgledaju kao da ih je neko posuo šećerom u prahu.
Meša Selimović je rekao kako historija šapuće ulicama Sarajeva. Derviš Sušić je rekao kako svaki ćošak krije neku tajnu. Abdulah Sidran je napisao da je Sarajevo grad pjesnika i sanjara, a Miljenko Jergović da svaka sjenka krije uspomenu.
Ja sam naučio… Sarajevo će vas uvijek iznenaditi.
Ovo je nemoguća zemlja, rekao je Milorad Dodik.
U Japanu se pojam „yutori“ odnosi na ideju prostranog življenja. Kao kad negdje krenete dovoljno rano da kad tamo stignete, imate vremena razgledati.
Dajte da razgledam.
Vidim vranu kako jede Kinder Bueno.
Razumjeti vlastitu poziciju i gdje smo uzemljeni. Je li to znači imati osjećaj za prostor? Ili osjećaj doma?
Losos ima instinkt za navođenje koji ga vodi nazad do baš onog potoka ili rijeke u kojoj je rođen. Koristi kombinaciju osjetljivosti na magnetno polje, mirisom potaknutog pamćenja i nebeske navigacije kako bi se navodio preko velikih udaljenosti tokom svoje povratne migracije.
Stranac, tako me zovu neki ljudi. Ali me zemlja ne osuđuje.
Kući sam. Vratio sam se. Na mjestu na kojem mi je moj usvojeni dom često govorio da se vratim.
Stanislava mi je, sjedeći uz kafu i cigaretu u našem novom lokalnom kafiću, rekla: „Ennise, mi više nismo wogs. Sada smo samo Evropljani.“
Ovo mjesto je sve što jesam – ali ne i sve što ću biti.
Osoba koja iz bilo koje zemlje dolazi na Zapad je „migrant“. Ali osoba koja sa Zapada odlazi u bilo koju zemlju postaje „iseljenik“.
U Australiji je „wog“ rasistička uvreda koja se koristi za označavanje ljudi iz mediteranske regije poput južnih i istočnih Evropljana.
Dom je riječ od tri slova, ali dalekosežnih i neizbježnih posljedica.
Je li Danteovo putovanje kroz zagrobni život bilo duže od migracijskog putovanja arktičke čigre?
„Migracija“ označava svako dugoročno kretanje; „emigracija“ je čin napuštanja mjesta; a „imigracija“ se odnosi na dolazak, piše Dohra Ahmad u Penguinovoj knjizi o migracijskoj književnosti.
Kad se losos vrati do svog mrjestilišta, kopa gnijezda u šljunčanim koritima i polaže jaja. Zatim umire.
Kako je Evropa oblikovala moje poimanje mog usvojenog doma? Ljudi se smiješe, pričaju o daljinama. Ali mi njihov govor tijela odaje utisak da ne mare za Australiju.
Liječnici su u početku nostalgiji pristupali razmišljajući o njoj kao o nekoj bolesti.
Ovih dana iz mene često progovara nihilist. Danas prilično glasno poručuje: „Ne želimo biti definisani! Ne želimo biti definisani!“
Kuća Jože Plečnika namjerno je projektovana tako da obeshrabri ljudsku interakciju. Tajanstven i usamljen pojedinac, živio je asketskim životom i davao prioritet, pa čak i nauštrb ličnog komfora. Spavaća soba na spratu na kojem je i radio bila je dizajnirana da bude neudobna, skučena i skromna, bila je premala za njegov krupni stas, zbog čega je morao ustajati i raditi umjesto da spava.
Leïla Slimani kaže da je pisanje bitka za nepomičnost, za koncentraciju.
U intervjuu su jednog vizuelnog umjetnika, osobu koju poznajem iz Melbournea, a koji sada živi u Berlinu, upitali šta je za njega idealno radno mjesto. Opisao je studio u prirodi okružen planinama i vodom, odvojen od kuće u kojoj živi sa suprugom i djecom. Zamislio je jednu stranu kuće s prozorima od poda do stropa, s pogledom, kako je rekao, odakle može posmatrati kako se odmotava sporo protjecanje vremena. Zamislio je puno betona, drveta i stakla, čak i radionicu s alatima i rekao da bi to bio njegov dom. Pročitao sam ovaj intervju i pomislio na Henryja Davida Thoreaua, kako se on 4. jula 1845. preselio u šumu na obali Walden Ponda, u Concordu, u državi Massachusetts, izgradio si malenu kolibu i proveo tu dvije godine, dva mjeseca i dva dana kako bi pobjegao od svijeta.
Dom je po konstantnim znakom upitnika.
Moji preci potiču iz močvara Ukrajine – zemlje iz koje je Stanislava.
Thoreau nije bio izolovan u nekoj dalekoj divljini. Njegova koliba u Walden Pondu nalazila se blizu grada Concorda. A imao je i komšije.
Pisao sam na ulicama Melbournea. Ne u nekom kafiću, nego na ulici, usred špice dok su rojevi ljudi žureći prolazili pored mene na putu do željezničkih stanica. Hodao bih i pisao, sudarao bih se ramenima s drugim ljudima. Ponekad bih stajao, naslonio se na stubove ulične rasvjete ili nadstrešnice autobuskih stanica, pretvarao se da čekam tramvaj ili prijatelja, ali bih bjesomučno zapisivao svoje misli, svoje težnje.
NAPISATI ILI NE NAPISATI „ETNIČKU PRIČU“?
To mi je nekad bila dilema.
Ponekad je potrebna samo mala ljubazna gesta da uistinu promijenite mišljenje o nekom mjestu.
Tako je.
Na pijaci na Ciglanama, starija gospođa mi svaki put kad kupim vrećicu špinata pokloni jabuku.
Gdje sam neprestano u mislima ovih dana? Srećom, na tlu moje genetske linije.
I pišem od kuće.
Hemingway je pisao stojeći.
Maya Angelou je iznajmljivala hotelske sobe u svakom gradu u kojem je živjela kako bi pisala. Osoblju hotela nikada nije dopuštala da mijenja posteljinu jer tamo nikad nije spavala. Stigla bi u pola sedam ujutro i ostala tu do pola jedan ili pola dva popodne, zatim bi otišla kući pa oko pet pregledala šta je uradila, zatim bi se sljedećeg jutra vratila na posao.
Zašto mi je stalo do vlastitog mjesta u univerzumu kada sam uvijek volio ne-mjesta?
Kao u kancelarijama, gdje ja/ljudi žrtvujem/u svoj lični identitet i autonomiju zarad korporativnih ciljeva.
Možda.
Uvijek postoji neko možda u nedostatku apsolutnosti.
Ovdje to nije slučaj.
Svoju usvojenu domovinu, Australiju, više ne nazivam domom, ali jezik koji mi je pružila – to jeste njena ostavština. To mi jeste podarila, a to mi pruža ogroman osjećaj pripadnosti. Engleski jezik je mjesto koje mi s pravom pripada; prostor s kojeg navigiram svoju ljudskost.
Možda dom nije mjesto, već neporecivo stanje, napisao je James Baldwin.
Takav je slučaj sa mnom.
U jeziku nalazim sve ono što sam u životu izgubio.
Published January 7, 2025
© Specimen
Other
Languages
Your
Tools
